Životni put Vuka Adžića: Transrodan sam i tradicionalan

 Životni put Vuka Adžića: Transrodan sam i tradicionalan

Foto:Privatna arhiva

Od borbe za pitanje trans zajednice do borbe za Sinjajevinu, napada, suđenja, od neprihvatanja do odličnog odnosa sa majkom-oscilacije na životnom putu Vuka Adžića bile su neminovne. On je usamljeni slučaj u Crnoj Gori, koji je, kako sam kaže, i transrodan i tradicionalan. Mada su u našem društvu, te dvije stavke nespojive, Vuk je dokaz da ima izuzetaka. 

Pošto smo se sastali u Bokeškoj ulici, produžili smo do LGBT centra u Podgorici gdje se Vuk sa svojih 20 godina sada bavi zaštitom prava trans zajednice. 

Vuka ne treba posebno predstavljati. Njegove fotografije su često po medijima, servisne informacije o suđenju, napadu koji se desio na Mateševu. „Bio je Milena, a sad je Vuk“. Odstupamo od tog šablona. Intervju sa Vukom nije bio intervju. To je više bio razgovor pun emocija, malo suza, a najviše smijeha.

Foto: FOS media

„Još dok sam bio mali desila se situacija da sam gledao mog nekog rođaka i tad sam se zapitao zašto nijesam kao on. Međutim, bio sam dijete pa sam mislio da ću to zaboraviti ili da će ta sumnja nekako iščeznuti. Ipak, već sam tada osjećao da nešto nije u redu. Nijesu me interesovale iste stvari kao ostale djevojčice, nikad se nijesam igrao sa lutkama. To je taj neki uobičajeni razvojni put transrodne osobe“, započinje Vuk priču za FOS.

Prvo je mislio da je lezbejka, a onda je u 16. godini odlučio da prizna sebi i svima oko sebe sve. 

„U tim trenucima nijesam više ni znao ko sam. A onda sam sam sebi rekao da ne želim više da se pretvaram. Ako mi je dato ovako da živim zašto moram da se pretvaram. Neću više ovako, hoću svoj život. Izgubio sam taj osjećaj pripadnosti, uvijek me je bilo strah“, priča Vuk.

Sa majkom nije bio u dobrim odnosima jedno vrijeme.

„Ona nije mogla da prihvati realnost. a bio je i veliki pritisak društva na nju. Moja majka je žena koja cijeni porodične vrijednosti. Žena koja je u starinskim okvirima još uvijek-kod nje se uvijek zna šta su muški i ženski poslovi. Kad sam joj rekao prvi put i priznao sve, nije uzela za ozbiljno. Rekla je da je to samo faza i da će me proći. Ali, mislim da je u dubini duše osjećala šta se sa mnom dešava jer ja, realno, nikad nisam bio njena ćerka“, navodi Vuk. 

Pokušavao je, kako kaže, na sve moguće načine da se pretvara, ali kako je vrijeme odmicalo to je bilo nemoguće.

„Pretvarao sam se jer je moja majka podnijela veliki životni teret. To što je ona preživjela malo ko bi mogao. Ne mogu ništa da joj zamjerim jer me je rodila. Borila se sa rođacima, komšijama, prijateljima… Podnijela je veliku žrtvu. Bila je između dvije vatre. Ona je u njenim očima izgubila dijete, ali ja pokušavam da joj dokažem sad da sam i dalje njeno dijete, da sam za nju uvijek tu i da bih dao život za nju“, ističe Vuk. 

Društvo koje ga je nakon priznanja odbacilo i izbjegavalo ne želi da opravdava, a neće ni da ih krivi.

„Razumijem ih. Mi živimo u društvu gdje će mene da predstave „To mi je drug, on je transrodan“. To ja posmatram isto kao da neko kaže „E to mi je drugarica, ona ima crvenu kosu“. Kod nas se samo udaraju etikete„, dodaje Vuk. 

Napad na Mateševu 

Par podliva i hospitalizovanje zbog paničnih napada je bio epilog napada koji se desio na pragu Vukove porodične kuće na Mateševu. Teško mu je kad se sjeti tih trenutaka, a posebno psihičkog stanja u koje je zapao. 

Panični napadi uslovili su da mu je organizam prestao da funkcioniše. Vuk nije mogao da diše. U bolnici su konstatovali da će ga zadržati zbog visokog rizika od samoubistva. 

„Nikad te mladiće do tad nijesam vidio, niti sam znao ko su. Nisam htio da ih tužim privatno, već država vodi postupak protiv njih“, prisjeća se Vuk nemilih scena. 

Sve je započelo u obližnjoj kafani, gdje su mu dobacivali i rugali mu se. 

„Onda me je oko 23 sata probudilo kucanje na vratima. Batine su prošle, ali bole me riječi, boli me ta pljuvačka…. Niko ne zaslužuje nasilje, pa da sam ne znam šta uradio. Ne znam šta bi mene natjeralo toliko da pođem do nečije kuće i krenem da ga udaram. Ubijeđen sam da ti momci koji su me udarali nijesu bili svjesni tokom tog nemilog događaja, već su bili pod dejstvom alkohola“, dodaje on. 

A onda je kao bomba prije dvije godine odjeknula vijest da se u Hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici krstio transrodan muškarac. Svi regionalni mediji pisali su o Vuku koji je u narodnoj crnogorskoj nošnji došao da obavi svetu tajnu.

„Ne potičem iz porodice koja je redovno išla u crkvu. Međutim, u periodu kad sam ostao bez porodice i podrške crkva mi je bila jedina utjeha i jedino mesto gdje sam osjećao mir. Ta duhovna spremnost dolazi sama po sebi. Htio sam da se krstim prije hirurške operacije. Mjesec dana je trajalo to moje maltretiranje Mitropolije (smijeh)“.

Na kraju je dogovorio sastanak sa mitropolitom Amfilohijem. Trebalo mu je mnogo snage da obuzda strah, znajući njegov stav i izjave o LGBT populaciji i paradama ponosa.

„Očekivao sam mržnju, a naišao sam na ljubav. Eto, to je u kratkim crtama sve. Kao da je znao šta je u tom trenutku najbolje rješenje za mene. Pričao je sa mnom i prihvatio me je onakvog kakav jesam. Rekao mi je da treba da se okrenem sebi, da radim na sebi, da sjutra treba da imam porodicu i da moram raditi na tome šta njima kao nasljednicima treba da prenesem. Ni u jednoj rečenici nijesam osjetio mržnju i neprihvatanje“, navodi Vuk. 

A onda ga je odbio. Kazao je da ne može dozvoliti da se krsti dok se ne obavi operacija i dok zvanično ne postane muškarac. 

„Bilo mi je baš teško, pitao sam se je li to toliko bitno kojeg sam pola. Neočekivano, ujutru sam dobio poziv iz MCP gdje su mi samo kratko rekli da je krštenje u nedjelju. Ne mogu vam opisati koliko sam bio srećan“. 

Ako odstupaš od tradicije-odstupaš od moralnih vrijednosti

Nakon toga, Vuku su se otvorili mnogi putevi, ali i prostor za kritike. „Šta će transrodan mušakarac u našoj narodnoj nošnji?“ Da li je to prava Crna Gora, dokle smo došli, da li nas se preci stide, kako je to crkva dozvolila-samo su neki od komentara koji su se mogli čuti tih dana.

„Uopšte ne vidim ništa čudno u tome da baš ja nosim tu nošnju. Ja sam tradicionalan i transrodan. Tako su radili svi naši preci.. Da sam pošao u košulji i pantalonama osjećao bih se kao da sam pošao u grad. Ja sam htio da tom velikom činu u mom životu dam svečanu notu. Naši preci su se vjenčavali i sahranjivali u tim nošnjama“, ističe Vuk.  

Tradicija je za njega- porodica.

„Ako odstupaš od tradicije, odstupaš od moralnih vrijednosti. Mada, primjećujem da se izgubilo značenje tradicije kroz politička dešavanja. Sve je ispolitizovano. Čak i kad sam ja obukao tu nošnju, ljudi su to posmatrali kroz tu političku prizmu. A mi smo baš država koja treba i mora da čuva sve te tradicionalna obilježja, koja su baštinili naši preci. Mi imamo šta da čuvamo.“

Na Sinjajevini od 51 dan proveo 46 „To je za mene patriotizam“

Vuk se krajem godine posvetio i eko aktivizmu. Bio je jedan od okupljenih koji su stali u odbranu Sinjajevine i žustro se protivio vojnom poligonu koji je najavljen da će se graditi na toj planini, kao i održavanju vojnih vježbi. 

„Svaki dan sam toj planini učio nešto novo. Osjećao sam se kao da sam tamo proveo cijeli život. Zadivljujuće mi je bilo što su me ljudi prihvatili kao jednog od njih. Konačno sam imao taj osjećaj pripadnosti koji nijesam imao nigdje. Ja sam bio jedan od njih, a ne „transrodni Vuk“. Patriotizam se ne pokazuje mašući zastavama i dizanjem tri, dva, jednog prsta, već osjećajem i ljubavi prema svom narodu i zemlji“, tvrdi Vuk. 

Sada živi skladan i normalan život. Pomirio se sa majkom. Bavi se pravima LGBT osoba i ljudskim pravima, a najviše je, kako kaže, fokusiran na trans zajednicu.

„Želim da im olakšam, pomogne, uputim u tranziciju . Razgovaramo i sa roditeljima  koji su otvoreni po tom pitanju“. 

Često se šali da ga majka po navici još uvijek nazove Milena.

„Sve joj je čudno, sve joj je novo. Ali, spremna je na novine i prihvatila me je, mada mislim da nije još u svojoj glavi prevagnula da sam sada Vuk, a ne Milena. Bliski smo mnogo, konačno imamo odnos kakav sam priželjkivao“. 

Neznanje ljudi najveći problem 

Po Vukovom mišljenju, problem sa kojim se najviše suočava trans zajednica su ljudi koji su puni neznanja i nasilje.

„Ljudi neće, ne žele da prihvate i da razumiju ali mislim da je ključni problem neznanje. Da su ljudi više upoznati šta nam nam se sve dešava imali bi više saosjećanja. Moramo se edukovati kao društvo po pitanju LGBT zajednice. To znanje nije višak“, dodaje on. 

Vuk kaže da su transrodne osobe stalno pod pritiskom i uvijek moraju da se pravdaju. Na pitanje da li on sada ima potrebu da se pravda, Vuk kaže da je to nestalo. Sada želi da iznosi svoju životnu priču, zarad nekog drugog Vuka i zarad neke druge Milene. 

„Da ne prožive nikad ono što sam ja prošao jer nije nimalo jednostavno priznati sebi. Najteže je priznati sebi. A svi mi dobro znamo u kakvom društvu živimo. Čak i kada se pomirimo sami sa sobom, mi se nikad nećemo pomiriti sa narodom, a to stvara pritisak“. 

Sad kad stane ispred ogledala i pogleda se vidi-borca.

„Uspio sam u svemu što sam htio i želio. Ostvarilo mi sve. Meni se dešavalo da izađem sa drugom na piće i kad mu dođe društvo, uvijek odem da mu ne napravim problem. Ne želim više da se to dešava. Ako smo već krenuli da pravimo građansku državu, hajde da svi budemo jednaki i da mijenjamo sve na bolje“, zaključuje Vuk. 

Avatar

Portal Kotor

Pročitajte još