Milanka Ćorović autorka romana „Okvir za sreću“: „Nijesam ravnodušna ni kao osoba ni kao spisateljica“

 Milanka Ćorović autorka romana „Okvir za sreću“: „Nijesam ravnodušna ni kao osoba ni kao spisateljica“

Kotorskim trgovima ovih majskih dana možete sresti zanimljive ljudi iz svijeta umjetnosti, koji, kako su nam rekli, „pune baterije“ za neki novi projekat. Ekipa „Portal Kotor“ srela se sa novinarkom i spisateljicom Milankom Ćorović, pričali smo o njenom romanu, prvijencu, „Okvir za sreću“ koji je objavljen početkom marta ove godine.

Vi ste još jedna od mladih spisateljica na crnogorskoj književnoj sceni. Možete li nam približiti od čega je satkan „Okvir za sreću“?

Emocije su ono što pokreće moj unutrašnji svijet. Sva moja čula i kontakt sa opipljivim „materijalima“ iz bliskog okruženja formiram na osnovu vlastite hiperosjetljivosti. Balans između mikrokosmosa i nerijetko poražavajuće svakodnevnice nalazim u raznim umjetničkim formama. One mi pomažu da premostim jaz koji ljidima satkanim od emosa nekada izgleda kao da ronimo na dah. Stvaralaštvo djeluje kao bljesak sunca što se razliva na površini nemirne vode ka kojoj hitamo da izronimo. Sve te osjećaje prelila sam i na roman. Stvaraoci uvijek preslikaju sebe u svom djelu, neko to radi transparentno, neko latentno – a vjerujem da sam našla lijepu mjeru.

Vaš roman je savremena priča o samospoznaji napisana modernim jezikom. Koliko je put samospoznaje težak?

To je roman o otkrivanju samog sebe i onoga što suočavanje sa sobom nosi. O uočavanju zablude i greški, ali i prevazilaženju toga novootkrivenim snagama. Pisanje me je odvuklo u promišljanja o tome kroz ženski lik sličan meni. Prepreke u samospoznaji su oštar, izuzetno snažan strah od suočavanja sa vlastitom ranjivošću. Moja junakinja je osvjetljavala kutak po kutak sebe same često tumarajući i saplićući se. Kako je napredovala, njeni strahovi su naizmjenično slabili i jačali. Slabili jer su se „topile“ iluzije, a jačali kada naiđe na neku od samoobmana koje još uvijek nije bila spremna da napusti.

Ističete da ste oduvijek osjećali pisanu riječ kao najbolji način da izrazite sebe. Kako ste znali da je pravi moment da joj se i ozbiljno posvetite kada je riječ o proznom stvaralaštvu?

Pišem da me ne uguše prećutane riječi i zato što imam da kažem još nešto pored novinarskih članaka koje pišem. Volim da se igram riječima, da stvaram novu ljepotu pisane riječi bilo kroz kolumne, prozu, kratke priče, sociološke osvrte… Za mene je književnost oduvijek bila oaza mira, ispunjenja i beskonačne radosti. Čini mi se da ta iskra, žar i strast moraju postojati u nekome kao sjeme iz kojeg kasnije niču najljepši plodovi uz bezuslovnu posvećenost i rad.

Da bi se stvaralo, čovjek mora da se potpuno razgoliti pred samim sobom. Iskrenost u kreativnom činu je od presudnog značaja. Da li ste u početku stvaranja romana imali problem da drugi pročitaju najdublja osjećanja, ono što Vas intimno tišti, veseli, čini srećnom ili tužnom?

Ne umijem da živim, a da ne budem slobodna u svemu što radim. Potrebno mi je budem transparentno biće koje jasno i nedvosmisleno iznosi stavove, mišljenja, uvjerenja… Ne umijem da se grčim. Nijesam savitljiva pred deformisanim autoritetima i lažnim herojima. Slobodni duh ne trpi pokvarenost i površne umove. Čak i kada to ne pokazujem, osjete – vibrira u vazduhu. Lete elektriciteti. Naravno, to sa sobom nosi posljedice u vidu raznoraznih kazni, ali protiv vlastite prirode se ne može, niti želim.

I tu vrstu emocije sam prenjela na roman. Primjera radi, kada se glavna junakinja Miona suočava s važnom figurom iz njenog djetinjstva, a ujedno i društveno veoma uticajnom, opisuje ga:“On je dokaz da se osoba može snažno voljeti i ne voljeti“. Pazite, ona ne kaže „i mrzjeti“ što jasno govori da ono u sebi ne posjeduje tu vrstu emocija. U njoj ima ljubavi, radosti, bijesa, u nekim trenucima tuge i ogorčenosti… svega osim te ružne rijeći „i mrzjeti“. Da bi se to moglo prenjeti na prazi bijeli papir, zasigurno se moram u potpunosti razgolititi pred samom sobom. Pisanje romana je definitivno i nova sloboda koju sam pronašla.

Djeluje da je Vaš stil pisanja poprilično određen i obrazovanjem i profesijom, ali i književnim ukusom?

Prvenstveno sam sociološkinja i novinarka. To se u velikoj mjeri osjeća u mojoj pisanoj riječi. One su pokretljive, gipke, nijesu statične, nemirne su, živahne, energične…To su primjetili i oni kojima moje stvaralaštvo prija i shvatili da nijesam ravnodušna ni kao osoba ni kao spisateljica. Savremena literatura je najbliža mom čitalačkom ukusu i dominantno je zastupljena u mojoj kućnoj biblioteci. Svakako, voljela bih i radovalo bi me da se što više žena u Crnoj Gori lati pera u proznoj formi i da to bude baš ovaj stil pisanja.

Za kraj, koji su Vam budući planovi vezani za roman, možda promocija?

Planiram da se moj roman nađe i u knjižarama širom Crne Gore i da polako razmišljam i o formalnoj promociji, kako u Podgorici tako i ostalim gradovima. I naravno, da uvijek neumorno pišem!

Avatar

Portal Kotor

Pročitajte još