Reditelj Vladimir Perović:Jezik slike i filma je najuniverzalniji i ljudima najčitljiviji jezik

 Reditelj Vladimir Perović:Jezik slike i filma je najuniverzalniji i ljudima najčitljiviji jezik

„Život je jedan, i isti, mjesta su mnoga, a ljudi samo naoko različiti. Ali u osnovi, ljudsko je isto, ma gdje bilo. E, to je ono o čemu ja mislim dok filmove pravim…“ kaže u razgovoru za Portal Kotor reditelj Vladimir Perović koji svojim dokumentaricima osvaja festivale. 

Foto:Privatna arhiva

Dokumentarni film “Ognjilo” u selekciji “Ex Yu u Fokusu” festivala „Prvi kadar“ u Istočnom Sarajevu nedavno je dobio prvu nagradu, to  nije jedina za ovo ostvarenje. Crnogorski krš pokupio je simpatije žirija. Reditelj kad stvara, želi prvenstveno da film bude prihvaćen od publike u svojoj zemlji. Iskorak u regionu je svojevrsna promocija domovine, da li ste očekivali  prvu nagradu u Sarajevu, drugu za ovaj dokumentarni film?

Nagrade nikad ne očekujem, niti iščekujem. Bitno je da film živi pun život, da komunicira. Da sve neki novi ljudi (nove selekcione komisije, novi žiriji, i naravno, novi gledaoci) traže i nalaze u njemu nešto od onoga što sam ja ugradio. Da li prvenstveno da bude prihvaćen od publike u svojoj zemlji, kako velite…!? Vjerujte, o tome ne razmišljam na taj način. Nagledali smo se i načitali stvari kojima je jedini cilj i jedini domet da se obrate sopstvenom plemenu (narodu, kraju, regionu, kulturi, pa čak i bukvalno: plemenu), da zadovolje očekivanja plemena, i to – jezikom plemena, u kategorijama koje plemenu znače, u vrednosnom sistemu koji je u plemenu dominantan. Ja nekako ne bih tim tragom…

Moj životni i estetski (pa ako hoćete i politički) princip i vodilja jeste nešto što bi se dalo nazvati: partikularistički univerzalizam. Nikako obrnuto. A to znači: džaba ti sva provincijalna samodovoljnost i samozaljubljenost, i ubijeđenost da „nema niđe kâ ovo, kâ ođe, kâ naše…“ ako to „ovo, ođe, naše“ drugim ljudima ništa ne znači. U mnoštvu identiteta koji čovjeka određuju, od onih prirođenih (pripadnost određenom narodu), preko nametnutih (vjera), do onih koje slobodno bira (vrednosni, estetski, moralni, filozofski kriterijumi…), čovjek nastoji da se dobro „uglavi“, da što skladnije „ulegne“ u što veće cjeline, da istinski pripada. Tako brzo dolazimo do opštevažećih, univerzalnih i vanvremenih odrednica. U tom smislu, ubijeđen sam da je jezik slike, jezik filma, najuniverzalniji i ljudima najčitljiviji jezik od svih koje je ljudski rod osmislio u svom koračanju kroz vrijeme. Dakle, kad ja pravim film o cuckom, čevskom, katunskom, crnogorskom kršu, i postavljam u egzistencijalnu poziciju moje junake, ljude krša, onda na nekom Fidžiju, ili na nekom Grenlandu, tamošnji gledalac ne iščitava to kao: „viđi onoga Cucu, viđi oni ljuti krš u Zaljuti“, nego posmatra, i zajedno sa mnom promišlja, život čovjeka u negostoljubivom prirodnom okruženju, kakvo je ovdje ljuti krš, a negdje je suva beživotna pustinja, drugdje zaleđena tundra, i tako dalje. I gledalac razmišlja o usudu malenog ljudskog mrava pod visokom kapom nebeskom, gleda kako taj čovjek uspijeva da uskladi sebe s okruženjem i prilagodi malo to okruženje sebi da bi opstao, gleda koje kulturne matrice izgrađuje taj čovjek, i to naravno posmatra kao lokalnu priču lokalnog čovjeka u nekom tamo kraju, ali istovremeno misli i o tome kako on sam živi, u svom kraju, u svom okruženju, unutar svojih zadatih geografskih i kulturnih koordinata. Život je jedan, i isti, mjesta su mnoga, a ljudi samo naoko različiti. Ali u osnovi, ljudsko je isto, ma gdje bilo. E, to je ono o čemu ja mislim dok filmove pravim… 

Foto:Privatna arhiva

Film“Mir naše Gospe”  rađen je u produkciji Centra za kulturu Tivat, a uz podršku Opštine Kotor, i bio je u  zvaničnoj selekciji 26-og Sarajevo film festivala 2020. godine. Što Vas je posebno motivisalo da snimite radnju u mjestu mira i spokoja?

Gospa od Škrpjela je pred mojim očima neprekidno od mog djetinjstva. Tu je, usamljena, ali nekako posebno označena. Sa moje ponte na Carinama dugo godina gledao sam nešto što sam evo iskoristio i u ovom filmu. Ujutro, svjetlost Sunca sa istoka padne na Gospu, a lepetanska strana Vrmca kod Veriga ostaje dugo u potpunoj sjenci, jer je na zapadu. I tako Gospa stoji u punom sjaju, skoro nebeskom, naglašena, osvijetljena dok je iza nje mrak. Slično se ponavlja pri zalasku. Sunce ulazi u procjep iznad Morinja, praktično zađe iza brda Sveti Jeremija, čija sjenka pada – na lepetansku stranu Vrmca! I ponovo Sunce baca svoje zrake na Gospu (i dio Ljute i Svetog Stasija), a prostor iza nje biva u dubokoj sjenci. Opet je Gospa u punom sjaju, a iza nje je mrak. Kakvo čudo! Religiozni će u tome pročitati božji znak, ja sam u tome našao – filmski znak. I iskoristio ga u filmu…

Kad nešto toliko godina gledam, posjećujem, mislim o tome, kad bokeški prostor, uz cucki, postane dio mog identiteta (fizički, prostorni, ali iznad svega civilizacijski), i kad zagazim u strast, a ne posao, zvanu film (zašto i to ne bi bio dio mog identiteta!?), pa stvarnost oko sebe poput predatora neprekidno vrebam kao mogući plijen, temu i materijal za film, a prostore i ljude po navici smještam unutar okvira kadra, onda dođe čas, sazri i neka misao o tome šta ja mogu i šta želim da kažem povodom Gospe. Da, baš povodom, nikako o.

A ono čime sam poželio da se pozabavim je otprilike sledeće. Posmatram na tom usamljenom školju to skoro pet vjekova staro svetilište – mjesto istinskog mira, čistoće, spokoja. Ili je barem po suštini svojoj, po biću, predviđeno da takvo bude. A onda dolazi moderno doba: brzina, buka, površnost, taština. I to moderno doba ima u svom krilu i masovni turizam. Neko je rekao over-turizam. Što se Gospe tiče, što se zaliva tiče i plovila u njemu, sve je over, sve je prekomjerno. I tako, i naša Gospa, i ovaj divni fjord, nađoše se usred neshvatljive vreve, usred jedno histeričnog mravinjaka. Ta količina glisera, skutera, jahtica i jahti, brodova i brodića, običnih barki… sve to naprosto opsijeda taj mali školj. I to me navelo da, u filmu, sliku ubrzavam do ludila, a kroz zvuk dam asocijacije na bolide i koješta još.  A ljudi, turisti, ispostavlja se, u tom kontekstu postaju beslovjesna bića, koja pored vrijednih starina i pored jedne od stvari koja označava duh, prolaze i bukvalno u protrčaju. Nema tu saznanja, nema kulturne razmjene. Prošle godine pet kruzera je bilo normalna mjera ulaska u zaliv, a jednog ih je bilo čak šest! Time ne čuvamo ni Gospu ni zaliv. (Treba li reći: nisam ja protiv turizma, ova zemlja od turizma možda najviše i živi, ima šta i da pokaže i da ponudi, ali sam samo za ljudsku mjeru u svemu.)

E, to, sve to, dalo mi je za pravo da pokušam da izgradim metaforu o modernom vremenu: nebesko naspram zemaljskog, prolazno naspram vječnog, materijalno naspram duhovnog…

Naravno, nisam odolio da ne poentiram: u času kad se već čini da je Gospa istrpjela sav taj od ljudi nametnuti haos, kad se čini da ona ponovo tone u svoj mir i spokoj, pojavljuje se još jedan remetitelj njenog mira…

Spremate još jedan film “Ova dobra zemlja”. Iz naslova naslućujemo o čemu se radi, ali nam približite radnju, te kada ćete se i gdje predstaviti sa njim?

Spremam, i nadam se. Podršci Filmskog fonda, a i sponzora, jer imaćemo dosta posla. Film neće imati radnju, neće biti jednog razvojnog toka, nema jednog ili nekoliko likova. Junaci ovog filma, pojednostavljeno da kažem, jesu čovjek ovog prostora i sami prostor, i one vanvremene misli koje je jednostavni brđanin u stanju da iznjedri i da u njih smjesti čitav univerzum, a da iz svoga sela možda nikad kročio nije. Fasciniran sam mudrošću ljudi srođenih sa ovim tlom, fasciniran njihovom iskonskom vezom, i naravno pejzažima koji zaustavljaju dah i vezuju vas, kao i misli tih ljudi, za vječnost. Jasno je dakle: ruralni, brdski, kameniti prostori, od Hajle do Orjena, od Rumije do Durmitora. I ljudi, njihovi portreti i njihove misli… Toliko mogu, toliko smijem, u ovom času da otkrijem… Film bi trebalo da se snima čitave sledeće godine, dakle, ako bude sreće, u javnost bismo izišli tek 2022…

Foto:Privatna arhiva

Šest filmova ste snimili u saradnji sa Centrom za kulturu Tivat, kakvi su dalji planovi?

Nažalost, tu saradnju sam morao da prekinem, ne sa Centrom, nego sa Opštinom. Prethodno rukovodstvo Opštine, koja odlučuje o finansijama Centra, u par navrata mi je svojim postupcima poremetilo snimanje filma „Ognjilo“, iako smo imali od Ministarstva uplaćen novac. Pisao sam im, nisu me udostojili nikakvog odgovora. Lagao bih ako kažem da nisam bio bijesan. Ali iako sam im obećao, nisam u tom času htio da to iznosim medijima, jer nedugo potom postalo je jasno da to rukovodstvo odlazi i da mu se u grijeh pripisuju milioni, prema kojima je ovo moje statistička greška. Zato sad idem kod drugog producenta, dok ne vidimo da li će se sa novom vlašću u Tivtu nešto promijenti, i da li će taj fenomenalni Centar, istinski centar ne samo bokeške i crnogorske nego evropske kulture, dobiti ponovo priliku da svoj veliki posao, širenje duha, obavlja nezavisno od hirova ili kompetentnosti bilo koje opštinske birokratije.

Kako organizujete rad u doba korone? Na filmu, fakultetu, porodici…

Okoristio sam se! Ako nije cinično: uz početak upale pluća, koji sam brzo prebolio, ta Korona mi je donijela i jednu blagodat. Zatvoren u svom prostoru, mogao sam da pripremim dva velika projekta (jedan je baš „Ova dobra zemlja“), mogao sam da popunim rupe u svom filmskom obrazovanju – odgledao sam kompletne cikluse više reditelja, i konačno, čitao sam više nego inače… U porodici, raspršeni ranije, postali smo malko više upućeni jedni na druge. Ili malo više dosadni jedni drugima…!? Postali smo disciplinovaniji… A na fakultetu, on-lajn nastava funkcioniše, bar što se mog predmeta tiče, odlično. Studenti odgledaju kod kuće filmove koje im pošaljem, pa nam na času ostaje zaista dovoljno vremena na priču.

Kad dođete u Crnu Goru, Risan, Cetinje…..najradije idete u Cuce, da li Vas to „kameno more“ posebno inspiriše?

Možda me mnogi ne razumiju, možda je ljudima lagodnost takozvane civilizacije utrnula sve one potrebe koje zovemo prirodnima. Meni Cuce, to more krša i tišine, puno znači. I sve mi je zanimljivo, sve lijepo: od mikro-oblika krša, preko onih pramenova magle što se jutrom provlače kroz udolice, čudesne boje ruja na sivoj podlozi, ili zvjezdanog neba kad vam nijedno gradsko svjetlo ne smeta, pa sve do tog mira koji polegne po prostoru. Ali taj mir, on me pomalo i onespokojava. Rekoh, tišine – tišine, ma koliko lijepe, podsjete me na jednu tužnu spoznaju: sve je manje ljudi tamo. A kad odete među njih, čućete, kao i od svih veličanstveno bistrih brđana, mnogo mudroga. I prva ideja za taj novi film i jeste potekla odavde, od starog Dušana Giljena i njegovog legendarnog paradoksa: „Ova dobara zemlja i ova dobra voda nas su potpuno upropastile!… Da njih nije bilo onda, i mi bismo kao i drugi, otišli u bijeli svijet za boljim životom!“ Eto, i ja sam otišao u bijeli svijet za boljim životom, ali se prapočetku vraćam, ne po obavezi spolja nametnutoj, prosto: tu se osjećam dobro.

Avatar

Portal Kotor

Pročitajte još